InoxCimina kućica

Netko mi je već podosta davno dao do znanja kako je ovakvom piskaranju više mjesto na blogerskim stranicama, nego ovdje. Kako se teško i nerado mijenjam, ja evo, uporno i vjerojatno mnogima dosadno, nastavljam. Mislim, pa takvi vrlo lako, pomakom miša ili jednim dodirom tipke napuste temu, a zastanu poneki sličnomišljenici.

Ovo zimsko, snježno i hladno vanjsko ozračje probudi u meni neka topla razmišljanja sa konstatacijom
kako nekako neprimjetno i nenajavljeno stigne razdoblje života u kojemu vam se čini da je sve jasno. Regulirani su i definirani odnosi sa životnom partnericom / partnerom pa ta lađa plovi mirnim i sigurnim vodama. Djeca poodrasla i žive svojim, ali u određenoj mjeri i vašim životom. Prijateljstva su sortirana i žive, a poneka životare spremljena u pripadajuće ladice od kojih su neke zaključane i ključići igrom slučaja zagubljeni. Čini vam se da nema više neodgovorenih pitanja, da nema više čak ni nepostavljenih pitanja, a vaš život više očekuje od vas, nego što vi očekujete od njega i kada vam se može učiniti da više ništa ne može zaokupiti vašu osobitu pažnju koja bi pobudila neku novu žarku znatiželju. Ako ste osoba kojoj su brojke samo grafički znakovi bez neumoljive težine značaja numeričkih vrijednosti koje predstavljaju, onda prethodnim rečenicama ne pridajete preveliku i sudbonosnu važnost, a čekanje da postanete dida (djed), kada su vaši vršnjaci to već odavno postali, doživljavate kao prirodno i slatko, kakva većina očekivanja i jesu.
…i jednoga dana dođe on-anđelčić, a ja postanem dida. Od kako pamtim svi su oko mene svoje nazivali deda ili djedo, a ja svoje dida pa sam poželio da se tako nastavi i samnom. Dakle, postao sam dida jednom anđelčiću, a usput i „dida madrac“.



Sa njegovim se dolaskom rasplinuo osjećaj da više ništa ne može zaokupiti osobitu pažnju i pobuditi neku novu znatiželju. Itekako može! Svaki novi pokret, svaka nova gesta, svaka nova „riječ“ budi i zaokuplja pažnju, a osmjeh poklonjen samo meni oslobađa emocije i toplinu cunamijevskih razmjera. Pa da ne bude sve tako patetično, on je mojem i Ciminom životu PDV (posebna dodana vrijednost).
Već zamišljamo proljeće i nas sa njime u prirodi našeg grunta.

smješak za didu

Svim slučajnim kao i namjernim posjetiteljima ovih stranica želim sretnu, pozitivnu i optimističnu 2013. godinu.

Radi ranije spomenutog „malog razloga“, aktivnosti su na „kućici“ svedene na minimum. Radi zadovoljavanja svojih potreba za kreativnošću ponešto se napravi i u ovim okolnostima. Posegne se za starim uradcima i napravi remake.

Na pr. moja „ptica“ nekad...








...i sada

Divno malo stvorenje! Jedva čekam proljeće pa da vidim kako će s didom po vikendici švrljati

ajme koliki dečko i kako krasan

Evo još jedne puse za ove lijepe okice

Prošetah vašim rajom od prve do ove (neću reći zadnje, jer znam da nije zadnja) stranice, prekrasna priča, slike...prosto izvire neka toplina, čovjek se osjeća kao da je s vama u svemu tome.....šta reći...sve pohvale, svaka čast!

Hajde, utrpajte među ostale pusicu od još jedne bake.  Malecki je presladak! Kladim se da ga već zamišljate kako trči vašim cvjetnim rajem!

Ovo je zasigurno najbolji razlog izbivanja a i veselja -uživajte dok možete

sarajka napisao: uživajte.uživajte i ja sam sretna kad vidim sretne ljude oko mene,mala pusica za malenog a bakici i dedeku pozdravčić

U našoj se blizini nisu događala mala djeca, a već se i teško prisjetiti kad su naši bili mali pa zato sada bakica i dedek zaista uživaju. Potpuno smo (dušom i tijelom) u toj priči koja je počela sa rođenjem malenog. Taj maleni „razlog“ kojeg smo željno očekivali je razlog što nas nema na CiFu, a rijetko idemo i u „kućicu“. Hvala ti na dolasku u naše dvorište i pozdravčićima, a tvoju pusicu smo već utrpali u bezbroj onih koje redovno dobiva od nas. On se, naravno, zahvaljuje.

Nisam dugo bila na forumu pa tek sada vidim da smo u dvorištu imali goste - koje lijepo pozdravljam.
Ajama, dedeka nebi prodala niti za kakvu cijenu, ali o lizingu bi se moglo razgovarati...