InoxCimina kućica

Svim slučajnim kao i namjernim posjetiteljima ovih stranica želim sretnu, pozitivnu i optimističnu 2013. godinu.

Radi ranije spomenutog „malog razloga“, aktivnosti su na „kućici“ svedene na minimum. Radi zadovoljavanja svojih potreba za kreativnošću ponešto se napravi i u ovim okolnostima. Posegne se za starim uradcima i napravi remake.

Na pr. moja „ptica“ nekad...








...i sada

Netko mi je već podosta davno dao do znanja kako je ovakvom piskaranju više mjesto na blogerskim stranicama, nego ovdje. Kako se teško i nerado mijenjam, ja evo, uporno i vjerojatno mnogima dosadno, nastavljam. Mislim, pa takvi vrlo lako, pomakom miša ili jednim dodirom tipke napuste temu, a zastanu poneki sličnomišljenici.

Ovo zimsko, snježno i hladno vanjsko ozračje probudi u meni neka topla razmišljanja sa konstatacijom
kako nekako neprimjetno i nenajavljeno stigne razdoblje života u kojemu vam se čini da je sve jasno. Regulirani su i definirani odnosi sa životnom partnericom / partnerom pa ta lađa plovi mirnim i sigurnim vodama. Djeca poodrasla i žive svojim, ali u određenoj mjeri i vašim životom. Prijateljstva su sortirana i žive, a poneka životare spremljena u pripadajuće ladice od kojih su neke zaključane i ključići igrom slučaja zagubljeni. Čini vam se da nema više neodgovorenih pitanja, da nema više čak ni nepostavljenih pitanja, a vaš život više očekuje od vas, nego što vi očekujete od njega i kada vam se može učiniti da više ništa ne može zaokupiti vašu osobitu pažnju koja bi pobudila neku novu žarku znatiželju. Ako ste osoba kojoj su brojke samo grafički znakovi bez neumoljive težine značaja numeričkih vrijednosti koje predstavljaju, onda prethodnim rečenicama ne pridajete preveliku i sudbonosnu važnost, a čekanje da postanete dida (djed), kada su vaši vršnjaci to već odavno postali, doživljavate kao prirodno i slatko, kakva većina očekivanja i jesu.
…i jednoga dana dođe on-anđelčić, a ja postanem dida. Od kako pamtim svi su oko mene svoje nazivali deda ili djedo, a ja svoje dida pa sam poželio da se tako nastavi i samnom. Dakle, postao sam dida jednom anđelčiću, a usput i „dida madrac“.



Sa njegovim se dolaskom rasplinuo osjećaj da više ništa ne može zaokupiti osobitu pažnju i pobuditi neku novu znatiželju. Itekako može! Svaki novi pokret, svaka nova gesta, svaka nova „riječ“ budi i zaokuplja pažnju, a osmjeh poklonjen samo meni oslobađa emocije i toplinu cunamijevskih razmjera. Pa da ne bude sve tako patetično, on je mojem i Ciminom životu PDV (posebna dodana vrijednost).
Već zamišljamo proljeće i nas sa njime u prirodi našeg grunta.

smješak za didu

Drago mi je čitati te opet ovdje, dragi Inox..
....dirnule su me ove tvoje riječi, dida dragi, elokventniji si od mene pa mogu reći da si napisao sve ono što već neko  vrijeme osjećam, a ne znam pretvoriti u riječ...baš me veseli što vas dvoje uživate u unučiću i uživajte što više možete jer tako prebrzo rastu...
...mali je presladak i zaista ima neke bakine crte lica, onak pogled na prvu sekundu...
...svima želim svu sreću svijeta

P.S. remake ptice je odličan, ovako mi se puno više sviđa

Kada moje rečenice i po koja fotka pronađu put do ponekih umova, srca, duša ili kakve se već sintagme i metafore koriste za simboliziranje mjesta gdje se rađa blagost, dobrota i empatija, onda tu nastaje i lagano potekne ovim stranicama neka topla pozitivna energija. Na tome ovaj put hvala nataliji, Retriver Sari i Anastaziji, kao i nekima sa ranijih stranica.

Draga Retriver Sara tebi hvala na zaželjenoj svoj sreći svijeta koja je u današnje raskuštrano vrijeme potrebnija nego ikada. Ovo dole citirano je ispravak tvog netočnog navoda kako ne znaš neke osjećaje pretvoriti u riječi.

Retriver Sara napisao:             Lijepo je biti deda, kaj ne? Pretpostavljam da si već iskusio onaj osjećaj topline koji se počne stvarati u trbuhu kada bebača primiš v ruke, kada mu mirišeš kožu i kosu...miris bebe mi je najdivniji parfem kaj postoji...

…pa može li se bolje, sa tako malo riječi opisati tako puno jakih i velikih osjećaja? Mislim da nemre, bar ja radi neizlječive opširnosti ne bi mogao.

Dragi Inox, od sad sam u potrazi za vuzlekom.
Ak ga odvuzlam ti buš prvi to saznal - drži fige!

kako je to lijepo napisano da se čovjek naježi i raznježi od topline rječi a i ljubavi koja se osjeti u tvojim rečenicama

krasan je uživajte u njemu dok je mali.kad porastu teško ih je sresti

Baš mi je drago da je ova tema opet aktivna  , povratak je u velkom stilu - originalan onak kak to samo Inox može zmisliti.
Jedva čekam nastavak !

      

Lijepi vam je razlog za tako dugo izbivanje, a povratak još ljepši. Nadam se da ćete nas i dalje obavještavati o posjetima vašoj kućici i svim zanimljivim događajima, naravno u vašem stilu.

Proljeće! Očekivali smo ga sa nestrpljenjem pa ipak nas je i opet uspjelo iznenaditi svojom ljepotom i udahnuti ono već poznato ushićenje, polet i pozitivu unatoč svemu.